Osnovna škola "August Cesarec" Ivankovo

LEGENDA

Sveti Nikola je svetac koji dolazi iz Male Azije. Rođen je u gradu Patari u Maloj Aziji u 3. stoljeću prije Krista. Njegovi roditelji dugo nisu imali djece pa su od Boga izmolili malog Nikolu. Bio je poznat po mudrosti i plemenitosti, a iz ljubavi prema ljudima prodao je sav svoj imutak i novac podijelio siromasima.

Poznato je nekoliko priča o njegovu životu. Prema jednoj, pribavio je novac za miraz za tri djevojke kako bi se udale. Zbog toga se na slikama prikazuje s tri vreće zlatnika (ponekad tri kugle ili jabuke) i odatle veza s darivanjem. Prema drugoj, oživio je troje djece koje je ubio opaki gostioničar kako bi servirao njihovo meso; odatle veza s djecom. Prema trećoj, smirio je uzburkano more i tako spasio lađu na kojoj je putovao; time je postao i zaštitnikom mornara i putnika.

Već kao mali, Nikola je volio sve ljude. Nažalost, rano mu umiru roditelji pa ostaje sam u bogatstvu koje su mu ostavili. Uskoro Nikola postaje zaštitnik siromašnih. Odlazi u školu za svećenika u čemu ga vodi njegov stric biskup u gradu Miri. Upućuje ga na svetost i pobožnost. Nikola postaje svećenik i želi širiti ljubav kakvu je Isus imao za svoju braću ljude. Uskoro mu umire stric pa su svi očekivali da će ga on naslijediti. Međutim, on pobjegne u Palestinu gdje je živio samačkim životom. Vratio se kad je umro stričev nasljednik i taj put postaje novi biskup. Od tada noći provodi moleći, a danju pomaže siromašnima šireći vjeru.

Činio je čuda. Poput Isusa je smirivao uzburkano more i postao zaštitnik mornara. Blagoslovom ozdravlja dijete pa ga nazivaju i zaštitnikom djece. Uvijek se borio protiv nepravde i za ljubav prema bližnjemu. Iscrpljen pokorom i poslovima umire 06. prosinca 327. godine. Zbog turskih osvajanja tijelo mu je preneseno u talijanski grad Bari. Sveti Nikola je shvaćao kako je jedini životni put čovjeka – ljubav prema Bogu i bližnjemu. S tom ljubavi je činio čuda i zbog nje je proglašen svetim. Nakon što su mu krajem 11. stoljeća Talijani u Bariju sagradili crkvu, počelo se širiti njegovo štovanje.

Sveti Nikola uvijek je vodio brigu o ljudima, pa je tako pomagao siromašnom susjedu, ubacujući mu novce kroz prozor kako bi ovaj uspio udati kćeri.
U blizini roditeljske kuće sv. Nikole, živio je nekad bogat čovjek, koji je izgubivši carsku službu izgubio i sav imetak. Imao je tri kćeri koje su bile lijepe, ali ih nije mogao udati te je odlučio trgovati njihovom ljepotom i mladošću tako da nešto zaradi. One su molile za spas svoje časti i poštenja. Sveti Nikola je nekako doznao za tu odluku nesavjesnog oca pa je uzeo vrećicu i napunio je dukatima, umotao u platno i potajno ubacio dukate kroz prozor. Kad je otac shvatio da ima dovoljno novaca da uda jednu kćer, to je i napravio, ali se onda isti slučaj dogodio i drugi i treći put. Kad je ubacivao novac kroz dimnjak za najmlađu kćer, susjed ga je sustigao i prepoznao Nikolu. Nikola ga je zaklinjao da šuti o tom događaju, ali je otac razglasio u čitavom mjestu tu priču. 

Uvijek se borio protiv nepravde i za ljubav prema bližnjemu. Iscrpljen pokorom i poslovima umire 06. prosinca 327. godine. Zbog turskih osvajanja tijelo mu je preneseno u talijanski grad Bari. Sveti Nikola je shvaćao kako je jedini životni put čovjeka – ljubav prema Bogu i bližnjemu. S tom ljubavi je činio čuda i zbog nje je proglašen svetim.

Draga djeco!
Napišite i pošaljite svoje pismo svetom Nikoli. Slobodno mu recite koliko ste bili dobri i ove godine i kome ste sve pomagali. I, naravno, svoje skromne želje.
… jer priča nam kaže da je sv. Nikola živio u davna vremena u šumi, pored jednog sela gdje su živjela i bogata i siromašna djeca. Bogata su bila jer su imala roditelje koji ih vole, dovoljno hrane i prijatelje. Ali nisu imala igračaka, a ni obuće. Samo jedan par čizmica. Ipak su djeca vrijedno svaki dan čistila i pazila svoje čizmice, a na Nikolin imendan bi ih posebno lijepo ulaštila i stavila u prozor. A Nikola bi navečer prolazio i u svaki prozor u kome je bila lijepa čizmica stavio bi jednostavnu drvenu igračku koju je sam napravio. Ali, godine su prolazile i Nikola je bivao sve stariji. Više na svoj imendan nije mogao ići u selo i donositi igračke, a mame nisu htjele da im djeca budu tužna ako ujutro nađu praznu čizmicu. I zato je svaka mama u tom malom selu stavila u čizmicu ono što je našla u kući. Kako su bili siromašni, to su bile jabuke, orasi, bomboni zamotani u šarene papiriće. A djeca su se probudila i bila sretna jer su već imala dovoljno igračaka a slatkiši su ih razveselili.
Prije nego što položite zapečaćeno pismo na prozor još ćete morati ulaštiti čizmu kako bi zabljesnula na prozorskoj dasci. I ne stavlja se čizma samo zato da bi Nikola, i svi oni koji na Zemlji obavljaju taj posao u njegovo ime, imao u što staviti darove, nego i stoga da se podsjetimo da se za svoju sreću treba malo i potruditi, jer čizma i glavu čuva, ali i »nosi« čovjeka kroz život prepun susreta u kojima kap dobrote može promijeniti nečiji život.

SVETI NIKOLA

Tek što se večer zaigrala
krošnjama nemirnih breza,
Čizmice male u prozor stavi
Tatina slatka princeza

I tek što večer razgori
Plavi nebeski splin
Čizme u prozor stavi
I mamin vejiki sin

Nedugo potom dva sretna lica
Utonu tiho u slatki san
Sveti Nikola sigurno
Neće obići njihov stan

A
Ako u čizmi vejikog sina,
I šiba osvane kao dar
Za to je kriva
Slatka princeza
Jer ona uvijek pravi dar mar

(http://www.katolici.org)